Važnost faze naručja

Tijekom dvije i pol godine koliko sam živjela među Indijancima iz kamenog doba u džungli Južne Amerike (ne odjednom, već u pet zasebnih ekspedicija s puno vremena između svake od njih kako bi imala vremena za osvrt i razmišljanje), shvatila sam da naša ljudska priroda nije ono što su nas učili da je. Bebama iz Yequana plemena nije bilo potrebno tiho i mirno mjesto za spavanje, one bi blaženo zadrijemale kada god bi bile umorne, dok bi muškarci, žene ili djeca koji su ih nosili, plesali, trčali, hodali, vikali ili veslali kanue. Mala djeca su se igrala bez svađe i prepiranja i spremno i bez pogovora su slušala odrasle.

Ideja o kažnjavanju djeteta očigledno nikada nije pala na pamet ovim ljudima, niti je njihovo ponašanje davalo naznake bilo čega što bi se istinski moglo zvati popustljivost. Nijednom djetetu ne bi palo na pamet, niti u snu, uznemiravati, prekidati odrasle ili da ga odrasli moraju čekati. S napunjene četiri godine, djeca su više doprinosila radnoj snazi njihove obitelji nego što su ih koštali.

Bebe u naručju gotovo nikada nisu plakale i, zaprepašćujuće, nisu mlatarale ručicama ili njima udarale, izvijale leđa ili grčile ruke i stopala. Tiho bi sjedile u svojim nosiljkama ili spavale na nečijem boku – raspršujući tako mit da se bebe moraju grčiti kako bi "vježbale". Kada bi se uplašile tijekom prvih mjeseci puzanja i hodanja, bebe nisu ni od koga očekivale da im priđe već bi, umjesto toga, same prišle majci ili drugim skrbnicima kako bi potražile znakove sigurnosti potrebne za nastavak njihovih istraživanja. Bez nadgledanja odraslih, čak bi se i najmanji mališani rijetko ozlijedili.

Je li njihova "ljudska priroda" drugačija od naše? Neki ljudi, zapravo, zamišljaju da je. No postoji, naravno, samo jedna ljudska vrsta. Što mi možemo naučiti od plemena Yequana?

Naša urođena očekivanja

Najprije, trebali bi pokušati u potpunosti shvatiti formativnu moć onoga što ja nazivam fazom naručja. Ona počinje s rođenjem i završava s počecima puzanja, kada se dojenče svojom voljom može udaljiti i vratiti do skrbnikovog koljena. Ta faza se jednostavno sastoji od 24-satnog kontakta dojenčeta s odraslom osobom ili starijim djetetom.

U početku sam zamijetila da je to iskustvo naručja imalo impresivne učinke na zdravlje beba i da one nisu bile "problematične". Njihova tijela su bila meka i prilagođavala bi se bilo kojem položaju koje je bilo pogodno za one koji su ih nosili – neke osobe su čak nosile svoje bebe tako da bi ih držale za šaku, a bebe bi visile niz njihova leđa. Nije mi namjera preporučiti ovaj položaj nošenja, nego sama činjenica da je on moguć pokazuje opseg onoga što se bebi čini udobnim. Suprotno ovome je očajna neudobnost dojenčadi koja su pažljivo polegnuta u kolijevku ili kolica, nježno pokrivena i ostavljena dok im se ne ohladi želja za živim, toplim tijelom koje je, po prirodi, njihovo pravo mjesto – tijelo koje pripada nekome tko će "povjerovati" njihovom plaču i olakšati njihove potrebe širom otvorenih ruku.

Zbog čega dolazi do nekompetentnosti u našem društvu? Od djetinjstva pa nadalje, uče nas da ne vjerujemo našem instinktivnom znanju. Govore nam da roditelji i nastavnici znaju najbolje i da, kad se naši osjećaju ne slažu s njihovim idejama, mi smo ti koji griješe. Uvjetovani da ne vjerujemo vlastitim osjećajima, lako nas je uvjeriti da ne vjerujemo bebi čiji plač govori: "Ti bi me trebao/la držati! ... Ja bih trebao/la biti uz tvoje tijelo! ... Ne ostavljaj me!" Umjesto toga, mi prelazimo preko našeg prirodnog odgovora i slijedimo obrazac koji diktiraju "stručnjaci" za njegu djeteta. Gubitak vjere u našu urođenu stručnost ostavlja nas da se okrećemo od jedne knjige prema drugoj, kako svaki uzastopni modni hir propada.

Važno je shvatiti tko su pravi stručnjaci. Drugi po redu najveći stručnjak za njegu i odgoj djeteta je unutar nas, upravo onako kako se nalazi u svakom živom biću koje, po definiciji, mora znati kako skrbiti za svoje mlade. Najveći stručnjak od svih je, svakako, sama beba – programirana milijunima godina evolucije da signalizira svojoj vlastitoj vrsti, zvukom i djelom, kada je briga pogrešna. Evolucija je istančan proces koji usavršava naše urođeno ponašanje sa zadivljujućom preciznošću. Bebin signal, razumijevanje tog signala od njegovih ili njezinih skrbnika, nagon da se on poštuje – sve su to dijelovi karaktera naše vrste.

Uobraženi um se pokazao nespremnim pogoditi koji su to autentični zahtjevi ljudskih beba. Često se čuje pitanje: "Trebam li podignuti bebu kada ona plače? Ili bih, ipak, trebala pustiti bebu da se malo isplače? Ili bih trebala pustiti bebu da plače kako bi znala tko je glavni i kako ne bi postala "tiranin"?"

Nijedna se beba ne bi složila sa bilo kojom od ovih nametnutih tvrdnji. Bebe nam jednoglasno daju do znanja najjasnijim signalima da ih se uopće ne bi trebalo ispustiti iz naručja. Obzirom da se ova opcija ne zagovara u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, odnos između roditelja i djeteta je ostao nepovoljan. U igri je kako naučiti bebu da spava sama u svom krevetiću, dok se uopće ne razmatra činjenica da li je zaista potrebno suprotstavljati se bebinom plaču. Iako je knjiga Obiteljski krevet, Tine Thevenin, ali i drugih pisaca napravila korak naprijed kako bi otvorila temu djece koja spavaju s roditeljima, još uvijek se nije progovorilo o važnom načelu: djelovati suprotno našoj ljudskoj prirodi, znači nepovratno gubiti na blagostanju.

Kad jednom shvatimo i prihvatimo načela poštivanja naših urođenih očekivanja, tada ćemo moći točno otkriti koja su to očekivanja – drugim riječima, na što nas je evolucija privikla da iskusimo.

Formativna uloga faze naručja

Kako sam otkrila da je faza naručja presudna za osobni razvoj? Prvo, vidjela sam opuštene i sretne ljude u šumama Južne Amerike kako svoju djecu vuku svuda uokolo i nikada ih ne ispuštaju iz ruku. Malo po malo, uspjela sam uvidjeti vezu između te jednostavne činjenice i kvalitete njihova života. Kasnije sam došla do određenih zaključaka o tome zašto je iznimno važno za početnu postnatalnu fazu razvoja biti u stalnom kontaktu sa svojim skrbnikom.

Čini se da osoba koja nosi bebu (obično je to majka u prvim mjesecima, a često i dijete u starosnoj dobi od četiri do 12 godina koje donosi bebu majci na podoj) postavlja kamen temeljac za kasnije iskustvo. Beba pasivno učestvuje u trčanju, hodanju, smijanju, radu i igri onoga tko ju nosi. Određene aktivnosti, ritam, modulacija jezika, raznovrsnost onoga što vidi, noć i dan, raspon temperatura, vlažnost i suhoća i zvuci života zajednice, tvore osnovu za aktivno učešće koje počinje sa šest do osam mjeseci starosti gmizanjem, puzanjem i, kasnije, hodanjem. Beba koja je sve ovo vrijeme provela ležeći u tihoj kolijevci ili gledajući u unutrašnjost kolica ili u nebo, propustit će većinu ovih vrlo važnih iskustava.

Važno je, također, da zbog djetetove potrebe za učešćem, skrbnici ne sjede i ne bulje u bebu, te da uporno ne postavljaju pitanja koja beba želi čuti, već da i sami vode aktivan život. Ponekad je nemoguće odoljeti nagonu da bebu obaspete poljupcima; ipak, beba koja je programirana da gleda kako živite svoj život pun poslova, bit će zbunjena i frustrirana kada budete provodili vrijeme gledajući je kako živi svoj život. Beba koja u potpunosti upija što je život na način na koji ga živite vi, bit će zbunjena ako od nje zatražite da upravlja njime.

Druga, vrlo važna funkcija faze naručja je, čini se, izmakla pažnji svih (uključujući i mene, sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća). Radi se o tome da je bebama potrebno pružiti načine za pražnjenje njihove prekomjerne energije, sve dok one to nisu same sposobne učiniti. U mjesecima prije nego što se same mogu pokretati, bebe nagomilavaju energiju putem apsorpcije hrane i sunčeve svjetlosti. Bebi je, stoga, potreban konstantan dodir s energetskim poljem aktivne osobe, koja može isprazniti neupotrijebljeni višak za njih oboje. Ovo objašnjava zašto su bebe Yequana plemena bile tako čudno opuštene – zašto nisu bile napete, nisu udarale, izvijale se ili savijale kako bi se oslobodile neudobne nakupljene energije.

Kako bi se pružio optimalan osjećaj boravka u naručju, mi sami moramo učinkovito isprazniti našu vlastitu energiju. Vrlo brzo ćete smiriti uznemirenu bebu trčeći uokolo ili skačući s bebom u naručju ili plešući ili radeći bilo što, što eliminira višak vaše energije. Majka ili otac koji iznenada moraju izaći van kako bi nešto obavili, ne bi smjeli reći: "Evo, ti pridrži bebu. Ja idem skoknuti do trgovine." Onaj koji trči u trgovinu može dijete povesti sa sobom. Što više akcije, to bolje!

Bebe i odrasli iskuse napetost kada dođe do zastoja u cirkulaciji energije u njihovim mišićima. Beba koja bjesni zbog neispražnjene energije, traži akciju: skakanje i trčanje u dnevnom boravku ili ljuljanje. Bebino energetsko polje će odmah iskoristiti ispražnjeno energetsko polje odrasle osobe. Bebe nisu krhka stvorenja kojima moramo rukovati u rukavicama. Zapravo, beba koju se tretira krhkom u ovom razdoblju formiranja, može se uvjeriti da je stvarno krhka.

Kao roditelji, možete spremno postići majstorstvo koje dolazi s razumijevanjem protoka energije. U tom procesu ćete otkriti puno načina kako pomoći bebi da zadrži opušteni mišićni tonus pradjedovskog blagostanja i osigurati nešto od mira i udobnosti koje je potrebno da bi se dojenče u svijetu osjećalo kao kod kuće.